Prvobitni sajt NBCG: old.nb-cg.me

PREDSTAVLJEN ROMAN „UBOJTAK” BOŽA BULATOVIĆA

 

 

Roman „Ubojtak“ Boža Bulatovića, koji je nedavno objavljen u okviru novopokrenute edicije Neprolazni romani” u izdanju Nacionalne biblioteke Crne Gore Đurđe Crnojević”, promovisan je u Biblioteci na Cetinju.

Prema riječima pjesnikinje i književne kritičarke Jadranke Vukanović, Bulatovićeva misao, naginjući lalićevsko – andrićevskoj izražajnoj disciplini, odiše magijskom uvjerljivošću i svojim još svedenijim lirskim prosjevima otvara sudbinske enigme crnogorskog čovjeka, razgrćući mu i dušu i misao, istoriju i amanet, vjeru i ukletost, sve do pojmovnika koji su ga i duhovno i moralno satkali takvog kakav je.

„ A kakav je? Njegova slika stala je na 370 stranica knjige. Ni malo, jer su to veličanstveno izvajani portreti, ni mnogo, jer su nam od svog nauka pružili mnogo više nego što može da obujmi rečeni broj stranica. Šta se unutar njih dešava nije samo pitanje estetike, već i etike, opstanka i nauka”, istakla je Vukanović i dodala da je Božo Bulatović kao stvaralac dobro znao i razumio davno izrečenu misao „ Pokažite mu kulturu jednog naroda, a roman je dio umjetnosti u kulture, i pokazali ste mi njegovu istoriju”.

Etimologija pojma ubojtak, kako ističe književna kritičarka Ksenija Rakočević, je itekako kompleksna.

„Mi bismo mogli sada da je podijelimo i posmatramo i kao složenicu iliti polusloženicu, pa se u njenom korijenu nalazi i glagol “ubiti”, ali i „biti jak”, tako da je sklapanjem tih pojmova nastao ubojtak. Ubojtak se vezuje za kamen, a kamen na jeziku simbola koji je itekako bitan za razumijevanje ovog teksta znači božansku čvrstinu, snagu i opstanak. Opstanak i upravo ta snaga jedan su od lajtmotiva samog romana”, rekla je Rakočević.

Ona je pojasnila i da je jedan od najbitnijih elemenata za razumijevanje teksta upravo mitologija.

„Ukoliko sagledate crnogorsku kulturu vidjećete da je ona itekako sklona mitologizovanju i stvaranju mitova, a takva je svaka kultura. Svaka kultura ima svoj sistem znakova, svoje mitologije, koje vam jasno šalju znakove po kojima se treba ponašati i koji će vam donijeti dobro ili zlo. Dakle, ubojitku se pripisuju magijske funkcije, funkcije izliječenja, funkcije pomaganja pri ratovima i jako je bitno da se osvrnete upravo na rat, jer cijela crnogorska književnost u skladu sa njenom istorijom prepuna je ratova”, zaključila je Rakočević.

Bibliotekarka Nacionalne biblioteke „Đurđe Crnojević” Dragana Kaluđerović je u okviru pomenutog događaja pročitala i par djelova ovoga romana.

„ …. Udno Bjelojevića, kao komit u mirnu seosku kuću, upada Bjelojevićka rijeka u Taru. Tara je sve dotle brzokroka planinska vodojaža, ledena i zasukana, ogronjala vrbama – oko kojih se pletu brđanske priče o vilenjacima, bijelim vampirima i zduhačkim sastajalištima. Odatle – ona je još ledenija, usukanija i luđa: niz vrbake ka Dobrilovini motaju se sva čuda, koja je đavo sačinio u besposlici, da življenje na zemlji učini zanimljivijim i – opasnijim. Tara i Bjelojevićka rijeka udaraju jedna u drugu, bodu se, teku čitavih sto koraka zasebno, bok uz bok, ne miješajući vode. Negdje oko Ambaričkog Krša, stiješnjene i napadnute od iskonske stijene, sprijateljene nevoljom, one se miješaju i sestrime – i sa tog mjesta su jedno i zajedno. Nešto kao i te dvije nesestrime I posestrime – čas zasebno, čas združeno – teku ponekad komitski snovi i java. Spavanja nema. Čak ni rakija nije u stanju da spusti komitu u duboku jamu snježanicu, gdje se san zapretao ispod bijelih naslaga vremena, koje zovu snježanicama. Rakija samo zamuti te dvije rijeke – da im se vode razlikuju i poslije uvira…”, dio je romana „Ubojtak” koji je Kaluđerović pročitala.

Božo Bulatović je rođen šetog januara 1927. godine u Mojkovcu. Završio je Filozofski fakultet u Beogradu 1952. godine. Bio gimnazijski profesor u Beranama i na Cetinju. Uređivao je časopise „Susreti“, Razvitak“, „Godišnjak Ivangradske gimnazije“ i bio urednik u redakcijama „Borca“, „Pobjede“, „Borbe“, „Sveta“, „Razvitka“, a često je bio prisutan i u „Politici“ i „Književnim novinama“.

U zasebnim cjelinama objavio je:  romane: „Karaula” i “Ubojtak”, književne kritike: „Mihailo Lalić”, „Oton Župančić”, „Skender Kulenović”, „Jovan Dučić”, „Stvari stoje drukčije”, „BB Šaranović – Tihi gromoglasnik”, i „Rubrike”, putopisne reportaže: „Hod u svjetlost”, „Hronike”, „Staze”, „Putevi koji pišu”, kao i pripovijetke: „Priče iz nepovrata” i „Zapisi o bezimenom”.

Bio je član Matice Crnogorske, Crnogorskog Društva nezavisnih književnika i Crnogorskog PEN centra. Umro je 12. avgusta 2009. godine u Podgorici.